Faze roditeljstva

Deca baš brzo porastu! Zar ne?

Stare su žene znale reći: “podigneš ga od tri kile mesa” i ja sam se uvek smejala tom izrazu. Kako podigneš? Šta da postanu? Pa dobri ljudi, rekla bi moja baba.

Deca baš brzo porastu! Zar ne?

Nisam se dugo vozila na ringišpilu, onom vašarskom i bučnom, pomislila sam jednom sa svojih 27 godina. Nedugo potom, tu negde oko tridesete započela sam uzbudljivu vožnju koja još traje. Doživotni ringišpil zvani roditeljstvo.

Ko je mogao da nasluti sve ove osećaje onog popodneva kad je test pokazao dve ružičaste crte? Znam, svi pišu i pričaju samo o tome kako je to biti majka. I ja sam – milion puta. Danas pišem da se podsetim onog prvog pravog osećaja. Jer mi je jasno: zaboravljam polako kako je to bilo biti mama bebe. Jedne, pa onda druge.

Sećam se, na primer, onog treperavog osećaja u stomaku i stopalima kad ustanem u pola noći u osmom i devetom mesecu da bih otišla do toaleta. Spustim levu nogu na pod, naslonim levu ruku na zid, spustim desnu nogu na pod, pa se rukom potpomažem da ustanem. Jedva čekam da rodim naše prvo dete.

KAŽU DA JE PRVO DETE PRVA RADOST

Ali moram da kažem da sam se ja i u životu pre nje mnogo radovala. Na drugačiji, a opet divan način. Valjda sam tako znala da u njoj stvarno uživam kad je došla. Pravili smo listu stvari koje obavezno moramo da imamo za nju. Knjige – da, knjige, kvalitetna oprema za bebe, krevetac, ogradice, jastučići, mekani i pamučni prekrivači, slatka majušna odeća. Moju romantičnu dušu dopunili smo praktičnim detaljima kad se rodila: fiziološki rastvori, povidon-jodovi, pelene, puderi, kremice, ulja… Sećam se tog dana kad smo došli kući I kad je trebalo da je povijem sama po prvi put.

– Kako ide široko povijanje?

– Ne znam.

– Nisu ti pokazali u porodilištu?

 – Nisu, oni su je povijali. Znam, čekaj.

Povila sam svoje dete uz pomoć Jutjub tutorijala.

Sve to nije bilo bitno. Bitna je bila ona. Rumena, mekana, mirišljava i beskrajno mirna beba. Budila se da sisa, da pogleda svet svojim malenim očima i mjaukne poneki put kad ima grčeve. Nosila sam je svuda. Ponekad, kad se žurno oblačimo za vrtić, prepoznam u njenom licu i ljubopitljivom pogledu onu bebu. Onu moju veknu što se preobrazila u malog čoveka.

KAŽU DA JE DRUGO DETE DRUGA RADOST

Da se ljubav ne deli, već umnožava i da se svako dete drugačije voli. Ne više, ne manje – samo drugačije. Kao kad imaš dva omiljena ukusa sladoleda i ne možeš ni bez jednog ni bez drugog. Da, baš sladoleda – jer te sladoled smrzne i otopi u isto vreme. To je ono što deca rade.

Kad ležiš na odeljenju intenzivne nege i nemaš snage ni hrabrosti da se pomeriš od bolova. Kad znaš, jednostavno znaš da se upravo promenilo nešto u svetu. Nešto značajno, nešto čemu još ne možeš prepoznati značenje. Samo tek, znaš da se dogodilo. Moj ringišpil je dobio ubrzanje.

Kad se on rodio, po prvi put sam se susrela sa zakonima svake bebe. (Prva beba je očigledno živela mimo zakona dok joj se nije rodio brat).

Sećam se onog: “Nećeš voleti nikog kao mene i niko te neće nervirati tako kao ja, ali ćeš taj deo brzo zaboravljati.” Ili: “Nemoj slučajno da pomisliš da sam zaspala pa da se opustiš. Jer, tvoje je da misliš da ja spavam, a moje da ne spavam.”

I NE, STVARNO NISAM SPAVALA

Ovaj zakon je i dalje na snazi u našoj kući. Jedno dete uvek ne spava. Onako kako to praksa nalaže, tom detetu je uvek dosadno bez onog drugog. “Ne mogu čekam da se probudi”. Onda se drugo dete “slučajno” probudi. Idealan scenario za mamu koja radi od kuće. Deca koja ne mogu jedno bez drugog, ali se obavezno posvađaju tri puta u roku minuta.

Ne, stvarno nisam spavala – otkad sam se iz anestezije probudila. Zato mi nije jasno kako mi je promaklo. Kako se polako, na neka zadnja vrata srca iskralo ono njegovo uvrtanje od grčeva, njeni prvi koraci, uspavanke, prva kupanja u kadici? Kako je moguće da se moram napregnuti da se setim njenog piskavog glasa, kako kaže kuca, kako kaže maca, kako kaže pile, pi pi?

Je l’ postoji neki recept za nezaboravljanje?

Stare su žene znale reći: “podigneš ga od tri kile mesa” i ja sam se uvek smejala tom izrazu. Kako podigneš? Šta da postanu? Pa dobri ljudi, rekla bi moja baba. Kad porastu pa ih pogledaš i kažeš: eh, ko je to gajio?!

U to se pitanje – retoričko za nezaborav – sliju sva sećanja. Valjda ne postoji recept. Majka se jednostavno seti.

Jer kao što zakon kaže: majkino je da misli, detetovo da raste.

Izvor: lolamagazin.com/Srbijanka Stanković