Faze roditeljstva

Razvoj emocionalne inteligencije

Novije generacije roditelja potkrepljeni su novim saznanjima iz područja psihologije, pa samim tim žele svoju decu da vaspitavaju na sasvim drugačiji način.

Razvoj emocionalne inteligencije

Kako vaspitati dete da bude samostalno?

Prezaštitnički stav roditelja dete čini da se oseća nesposobnim

Danas se u stručnoj literaturi spominju takozvani 'helikopter roditelji' ili čak 'roditelji kosilice' koji, slično helikopteru, lebde iznad svoje dece kako bi uskočili kad god je potrebno i olakšali im život, ili poput kosilice za travu pokose sve probleme koji se jave u životu deteta

Šta to znači u svakodnevnom životu? Šta znači biti srećan? Jesmo li srećni kada uvek dobijemo što želimo? Možemo li biti srećni samo ako nikada nismo tužni ili ljuti ili se ne bojimo? Koja je razlika između biti tužan i biti nesrećan? 

Vaspitanje dece u današnje vreme pred roditelje stavlja razne izazove. Postoje mnoga saznanja o tome šta utiče pozitivno na razvoj dece, a šta može ostaviti negativne posledice. Novije generacije roditelja svesnije su postupaka svojih sopstvenih roditelja i potkrepljeni novim spoznajama iz područja psihologije, pa i samim tim žele svoju decu odgajati na sasvim drugi način.

Biti potpora svome detetu

U prošlim generacijama vaspitanje je često bio autoritaran, nije se pridavala važnost dečijim emocijama i potrebama. Zahtevala se poslušnost i ukoliko poslušnosti nije bilo, pribegavalo se kaznama, pa i fizičkim metodama kažnjavanja. Mnogi danas odrasli ljudi reći će kako nisu osećali podršku svojih roditelja i kako su mnogo toga u životu morali sami postići. 

Stoga i nije začuđujuće što današnji roditelji žele upravo suprotno – da njihova deca osećaju da imaju oslanac u njima i da im pomažu u rešavanju problema. Žele da njihova deca budu sretna i iskuse što manje tuge, frustracija i prepreka.

Generalno posmatrano, u takvom shvatanju nema ništa loše. Deci su potrebni sigurnost, podrška i osećaj bezuslovnog prihvatanja. Važno je da ih roditelji prihvataju, da uvažavaju njihove potrebe i emocije, kao i da im budu podrška u rešavanju raznih problema. 

                          

Šta kad je 'podrške' previše?

Ono što jeste loše je preterivanje u svemu tome. Danas se u stručnoj literaturi spominju nazivi poput 'curling roditeljstvo', 'helikopter roditelji'  ili čak 'roditelji kosilice'.  Misli se na roditelje koji nastoje da "očiste put svojoj deci od svih prepreka", kao igrač u sportu curling, koji riba led pred kamenom kako bi lakše proklizao željenim putem. Ili koji poput kosilice za travu pokosi sve probleme koji se jave u životu deteta. Ili slično helikopteru, lebde iznad svoje dece kako bi uskočili kad god je potrebno i olakšali im život. 

Šta to znači u svakodnevnom životu? Šta znači biti srećan? Jesmo li srećni kada uvek dobijemo što želimo? Možemo li biti srećni samo ako nikada nismo tužni ili ljuti ili se ne bojimo? Koja je razlika između biti tužan i biti nesrećan? 

Prilike za upoznavanje različitih emocija

Tuga, ljutnja, strah i sreća su osnovne emocije i sve su one neophodne na svoj način – iako su nam neke od njih možda lakše i bolje se s njima nosimo nego s drugima. Ljutnja je koristan pokazatelj da nas nešto frustrira i da nam smeta.

Tuga se javlja kada nešto izgubimo (osobu, kućnog ljubimca, mesto, predmet ili ideju). Strah nam govori da budemo oprezni... Sve to je važno kako bismo znali kako se osećamo u nekoj situaciji ili s nekom osobom. Emocije nam govore što je dobro za nas. Ostati u toj situaciji, reći ili učiniti nešto, otići, potražiti podršku. 

Ukoliko neko drugi umesto nas rešava sve ono što je izazvalo te emocije, zapravo nam oduzima važna iskustva. Oduzima nam da iskusimo kako je kada smo neko vreme u određenom raspoloženju, što nam pomaže da se s njim nosimo, šta učiniti s izvorom ljutnje, tuge ili straha. 

Kako vi reagujete na dečiju frustraciju?

Naravno da deca ne mogu sama rešiti sve svoje poteškoće. Međutim, zamislimo dvogodišnjaka koji slaže kocke. Slaže kulu koja u jednom trenu postaje previsoka, ili su kocke nespretno stavljene jedna na drugu i sve se ruši. Moguće da će se dete rasplakati i biti tužno. Moguće i da će pogledom potražiti roditelja da na njegovom licu vidi reakciju na ovu situaciju. Kako biste vi reagovali? Da li biste odmah seli uz dete i složili novu kulu trudeći se da vratite sve kocke po bojama kako su bile? I šta s detetom – uključiti ga u sve to ili sve učinti umesto njega jer je ono sada tužno? 

Teško je dati pravi odgovor  – jer to zavisi od deteta, prethodnih događaja, cele situacije i niza faktora. Međutim, sigurno treba imati na umu kakvu poruku šaljemo detetu svojom reakcijom. Ako roditelj odmah priskoči s rečima "nemoj biti tužan, sad ću ti ja složiti kulu", zapravo sve čini umesto deteta. Tako šalje poruku da to zna bolje i da ne veruje u sposobnosti deteta da samo nešto uradi. Dete iz toga može zaključiti da je zaista nesposobno nešto učiniti, ili da ne vredi ni pokušati jer roditelj će to ionako znati bolje. Osim toga, zašto se i truditi, kada će roditelj već rešiti problem.

Ukoliko su takve poruke dovoljno česte, posledica je da dete neće ni pokušati, ili će brzo odustajati u svojim pokušajima. I što je najveći paradoks u svemu, moguće je da se više neće ni oraspoložiti kada roditelj reši problem, nego će se još i dalje ljutiti što, na primer, kockice nisu složene baš kako su bile ili će jednostavno otići.

Stvarna podrška i podsticaj razvoja deteta

Ali šta onda učiniti? Kako da roditelj koji želi biti podrška izgubi osećaj da je svoje dete ostavio samo s nekim problemom? U primeru s kockicama može biti dovoljno jednostavno podeliti tugu ili ljutnju koje su se javile kod deteta – pogledati ga, izrazom lica pokazati saosećanje i pričekati šta će dete dalje uraditi. 

Biti podrška ne podrazumeva da će roditelj umesto deteta sve rešiti, nego znači i slušati dete dok priča, pomoći mu da samo razmisli, da osvesti šta oseća i dođe do nekog zaključka.

I najvažnije, to znači i kao roditelj podneti da dete situaciju reši na drugačiji način nego što bi roditelj, i podneti da dete nekada napravi greške.

Time roditelj detetu daje poruku da veruje u njega i njegove mogućnosti da samo pronađe neko rešenje i  da će učiniti najbolje što ono može i zna. I koliko god upravo taj deo može za roditelja biti težak i izazovan, za dete je važno da iskustva doživljava samostalno.

Nezavisno od toga da li se radi o kockicama, puzlama, vezivanju cipela, bojankama, domaćim zadacima ili svađama s prijateljima – zastanite i razmislite. Šta je zapravo potrebno vašem detetu? Na koji način mu pomažete? Tako što ćete mu pomoći da nešto uradi samo, ili tako što ćete vi rešiti stvar?